Usklađivanje poslovnog i privatnog života u Hrvatskoj

Nije rodna ravnopravnost kad se izjednači dob ostvarivanja pune mirovine na temelju radnoga staža – ravnopravnost znači i jednaku plaću za rad jednake vrijednosti, i smanjivanje rodnog jaza u plaćama, a posljedično i mirovinama i stvaranje boljih radnih uvjeta za žene. Ususret Međunarodnom danu žena, SDP u Tjednu ravnopravnosti želi upozoriti na važnost unapređenja politika koje omogućuju postizanje rodne ravnopravnosti u podjeli obiteljskih i kućanskih obaveza, odnosno usklađivanju
profesionalnog i obiteljskog života.

Na razini Europske unije, točnije u Europskoj komisiji inicijativa za usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života ili tzv. work-life balance inicijativa, prisutna je već nekoliko godina, a zadnjih je mjeseci ponovno u središtu interesa. Europski Parlament, Europska komisija i Vijeće postigli su okvirni dogovor o Direktivi Europskog parlamenta i Vijeća o ravnoteži između poslovnoga i privatnog života roditelja i skrbnika.

Njome se predviđa uravnotežena raspodjela obaveza vezanih za skrb o djeci i starijima te kućanstvu između partnera, a u javnosti je već pozitivno odjeknuo obavezni očinski dopust od 10 dana. Novost bi bila i mogućnost petodnevnog dopusta za brigu o bolesnom članu obitelji. Također, omogućit će se ugovaranje fleksibilnog radnog vremena kako bi usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života bilo uspješno i svrsishodno.

Pitanje usklađivanja profesionalnog i obiteljskog života nije pitanje individualnih odabira, životnoga stila ili spretnosti partnera u žongliranju obiteljskih i radnih obaveza. To je strukturno pitanje, koje od države zahtijeva angažman u donošenju politika i zakona koji ženama – a one u najvećoj mjeri danas podnose teret neplaćenoga kućanskog i skrbničkoga rada – omogućuje ravnopravnost i ekonomsku neovisnost.
Pitanje usklađivanja profesionalnog i obiteljskog života je i pitanje sindikalne organiziranosti radnica i radnika, odnosno mogućnosti kolektivnog pregovaranja, za što se mi u SDP-u zalažemo i što podupiremo.

Kao što je poznato, žene zarađuju manje od muškaraca, a za rad jednake vrijednosti slabije su plaćene. Na razini EU razlika u plaćama je 16%, u Hrvatskoj 8,7% (podaci iz 2018. godine). Ilustrativniji o razlikama u ekonomskoj moći muškaraca i žena podaci su o rodnom jazu u mirovinama – prosjek za Europsku uniju je alarmantnih 40%, dok je u Hrvatskoj mirovinski rodni jaz oko 25%. Paradoksalna je situacija prema kojoj proizlazi da žena što više djece rodi ima manju mirovinu. Naime, i rodiljna i roditeljska naknada izrazito su niske i u pravilu niže od ženine plaće, a obračunavaju se u prosjek za mirovinu. Zato vjerujemo da najave o podizanju roditeljske naknade neće
ostati samo najava.  Nepovoljan položaj žena na tržištu radne snage nije nikakva novost. Među ukupno nezaposlenima više je od 50% žena, 58% ih je među neaktivnima na tržištu rada, a stopa zaposlenosti žena niža je od 50% (podaci iz trećeg tromjesečja 2018. godine, DZS).

Neovisno o radnom statusu i razini obrazovanja, na ženama je teret brige za obitelj i kućanstvo. Raspodjela poslova izrazito je rodno segregirana. U Hrvatskoj je, govore istraživanja, raspodjela poslova u obitelji izrazito je asimetrična, žene su izrazito više angažirane u brizi za djecu, starije i kućanstvo. Recentni podaci 1 ukazuju na značajnu razliku u broju tjednih sati provedenih u obavljanju rutinskih kućanskih poslova (poput glačanja, pospremanja, kuhanja). Zaposlene žene na ove aktivnosti troše u prosjeku 15 sati tjedno, što je triput više od njihovih partnera. Iako valja
napomenuti kako muškarci sve više vremena provode u brizi o djeci, to je još uvijek 2,5 puta manje od vremena koje tako provode žene: u tipičnom tjednu riječ je o 10 sati za muškarce i 24 za žene.

Kada žene u dobi od preko 50 godina života izađu iz svijeta rada u njega se teško i gotovo nikako ne uspijevaju vratiti. U tom slučaju one preuzimaju skrb o ovisnim članovima obitelji (npr. unucima ili starijima i nemoćnima). Takva vrsta neplaćenog rada na određeni način štedi sredstva sustavu socijalne skrbi. Nedovoljan broj institucija koje primjerice skrbe o starim i nemoćnim osobama, kao i njihova nepriuštivost, prepuštaju brigu o njima nezaposlenim ženama u njihovim obiteljima. One tako postaju neplaćena radna snaga ne samo obitelji, već i državi. Uočene su, dakle, generacijske razlike, no opća je slika porazna. Pomaci u smjeru rodne ravnopravnosti u podjeli obiteljskih i kućanskih obaveza simboličkog su karaktera.

Zato je nužna intervencija države, kako u politici tržišta radne snage i u mirovinskom sustavu, tako i u u odnosu na javno financirane usluge ranog i predškolskoga odgoja i obrazovanja te skrbi za starije osobe.
Nedavna mirovinska reforma, odnosno podizanje i izjednačavanje dobi odlaska u mirovinu za žene i muškarce, jedna je od propuštenih prilika za ostvarivanje istinske rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj.

Nije, naime, rodna ravnopravnost kad se izjednači dob ostvarivanja pune mirovine na temelju radnoga staža – ravnopravnost znači i jednaku plaću za rad jednake vrijednosti, i smanjivanje rodnog jaza u plaćama, a posljedično i mirovinama i stvaranje boljih radnih uvjeta za žene. To uključuje i više porodiljne naknade, duljinu porodiljnog dopusta, roditeljski i očinski dopust, dopust za brigu o bolesnom ili starijem članu obitelji te značajnija ulaganja u javne usluge za djecu rane i predškolske dobi i starije.
21,4% djece smješteno je u jaslice, njih 59,2% 2 u vrtiće, a oba ta pokazatelja izrazito su niža od Barcelonskih ciljeva koje je u sustavu ranoga i predškolskog odgoja postavila Europska unija (33% djece u jaslicama, 90% u vrtiću, odnosno prema ciljevima EU2020 95% djece između četvrte godine života i polaska u školu). U Hrvatskoj su, k tomu, izražene regionalne razlike tako da se postotak djece u jaslicama kreće od svega 5 do maksimalno 40, odnosno 24 do 85% kada je riječ o smještaju u vrtiće. Procjene su kako bi do 2030. godine u sustavu ranoga i predškolskog odgoja trebalo angažirati još više od devet tisuća odgojitelja kako bi se zadovoljili barcelonski ciljevi. Procjenjuje se, također, da bi se i iz proračuna jedinica lokalne i područne samouprave, kao i iz Državnoga proračuna u predstojećem razdoblju trebalo sveukupno oko 573 milijuna kuna, čime bi se povećao broj djece u vrtićkom programu i do 42 tisuće.

Usklađivanje profesionalnoga i obiteljskog života neće se riješiti strategijama, mjerama i zakonima iz jednoga područja – to je kompleksno pitanje koje se ne može riješiti isključivo mjerama socijalne, nego prije svega ekonomske politike.