Uz Svjetski dan žena na selu: ruralnim razvojem do potpune ravnopravnosti

Posljednjih nekoliko godina Socijaldemokratski forum žena SDP-a Hrvatske posvetio je veliku pažnju obilježavanju Svjetskog dana seoskih žena koji se pokrenuo 1995., tijekom 4. UN-ove Konferencije o ženama u Pekingu, i od tada se obilježava svake godine 15. listopada kako bi se skrenula pažnja na položaj žena na selu koje, u pravilu, žive u teškim uvjetima.

Jedno od temeljnih načela u svakom civiliziranom društvu jest načelo jednakosti, kojim se potvrđuje stav da su svi ljudi jednaki u pravima i vrijedni jednakog, dostojanstvenog tretiranja, neovisno o njihovim međusobnim razlikama na temelju urođenih ili stečenih osobnih svojstava.

U takvom svjetlu, kakav je položaj žene na selu u Hrvatskoj danas?

Jedino sustavno provedeno istraživanje o položaju žena na selu, je ono Ministarstva poljoprivrede iz 2011. pod nazivom „101 pitanje za ženu iz ruralnih područja“ iz kojega se mogu iščitati zabrinjavajući podaci o statusu, svijesti i potrebama ruralnih žena u Republici Hrvatskoj. Podaci su prikupljeni temeljem ispitivanja 1656 žena u dobi od 18 do 81 godine na području 18 županija, a rezultati su dobar pokazatelj za smjer u kojemu bi, zajednički, država i lokalna zajednica, trebale djelovati kako bi se dokinuli svi oblici diskriminacije i nepovoljnog položaja žena u ruralnim područjima.

Prema tom istraživanju, žene provode od 10 do 12 sati radeći na svom gospodarstvu uglavnom poslove uzgajanja povrća, čišćenja staje, čuvanja peradi i mužnje. Od šest do osam sati provode u kuhinji te čisteći kuću. U tim poslovima im gotovo nikada ne pomažu muški članovi obitelji. Oni, valjda, uskoče kada se pokvari mikser ili neki drugi aparat.

Žene na selu liječniku idu samo po potrebi, a tu potrebu u prosjeku imaju jednom godišnje. Do liječnika često moraju putovati izvan mjesta stanovanja. Ne posjećuju redovito zubara.

Gotovo 76 posto žena smatra da je hrvatsko društvo izrazito patrijarhalno, a to najčešće primjećuju u podjeli na muške i ženske poslove te u nedovoljnom vrednovanju ženskog rada u svakodnevnom životu.

Kada je u pitanju donošenje odluka, žene imaju pravo glasa samo kod nabave opreme za domaćinstvo (kućanski aparati), kod kupovine odjeće, obuće i ostalih potrepština za djecu te kod izbora menija za ručak. Muškarci, pak, odlučuju o svemu ostalom – prodaji ili kupovini zemljišta, načinu proizvodnje u poljoprivredi, kupovini automobila, pa čak i odlasku na godišnji odmor.

Iako borba protiv nasilja nad ženama nikada ne prestaje, a posljednji podaci MUP-a za ovu godinu govore da je evidentirano manje obiteljskog nasilja, kada govorimo o obiteljskom nasilju nad seoskim ženama, prema istraživanju Ministarstva poljoprivrede iz 2011., njih preko 30% nasilje doživljava često, a 43,54% ponekad.

Strašna je činjenica da čak 57,94% seoskih žena ne zna gdje treba potražiti pomoć, a samo 18-27% njih zna za Ured za ravnopravnost spolova, saborski Odbor za ravnopravnost spolova i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Ti su podaci posebno zabrinjavajući u svjetlu događaja od prije par dana kada je u selu pored Koprivnice muž zlostavljao ženu na nezamisliv način. Zatočio ju je i lancima vezao u svinjcu, cijelu ju je noć tukao i tjerao da, baš poput svinje, s poda jede kukuruz. Jedino strašnije od činjenice da se dogodilo takvo okrutno obiteljsko nasilje, može biti postupak sudbene vlasti koja ga je nakon svega 48 sati pustila da se vrati kući i pridruži sinu koji je nastavio sa zlostavljanjem majke.

Nad ovakvim se slučajevima čovjek doista zapita kakvo smo mi društvo i kakvo društvo želimo biti?!

Postoji čitav niz zakona, stategija, rezolucija i akcijskih planova koje smo usvojili kako bismo ostvarili i zaštitili prava te unaprijedili položaj žena, no stvarnost nas gotovo svaki dan demantira. U praksi još uvijek nije iskorijenjen negativan odnos prema ženama, zaštita od nasilja savršeno izgleda na papiru, no u praksi vrlo često ovisi o diskrecijskoj procjeni i ocjeni suca, što omogućava ponavljanje kaznenog ili prekršajnog djela, dok ostvarivanje rodne ravnopravnosti uglavnom ovisi o glasnim pojedinkama, a ne o sustavu koji mora jamčiti jednaka prava za sve.

I zato, bez obzira bila ONA žena koja samo živi na selu, odnosno u ruralnom području, žena koja radi na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu ili je vlasnica OPG-a, žena koja je zaposlena u sektoru poljoprivrede kao predstavnica profitnih i neprofitnih organizacija, rukovoditeljica zadruge, voditeljica ili barem zaposlenica savjetodavne službe, bez obzira je li, na kraju krajeva, načelnica ruralne općine, položaj žene na selu je i dalje težak.

Ne, žena na selu nije „ni žena ni majka, a najmanje kraljica“, nije ni ljupka djevojka rumenih obraščića i debelih crnih pletenica koja urešena u narodnoj nošnji širokog osmjeha ponosno pokazuje punu košaru gibanica i štrudla na pozivnici za lokalni izbor najseoske žene.

Zato se ženama na hrvatskom selu mora pomoći da dođu na „startnu poziciju”, jednaku sa svim ostalim građanima – sprječavanjem diskriminacije, ali istovremeno i diskriminacijom – pozitivnom diskriminacijom – izuzećima, posebnim propisima, mjerama ili praksom. Dobar korak k tom cilju je uključivanje seoske žene ili, bolje rečeno, žene ruralnih područja, u mjere ruralnog razvoja do potpune ravnopravnosti žena i muškaraca u gospodarskom i društvenom životu sela.

 

Uključimo se u obilježavanje Svjetskog dana seoskih žena, podsjetimo građane i građanke na važnu ulogu koju seoske žene imaju u svojim obiteljima i lokalnim zajednicama i otvoreno progovorimo o problemima s kojima se susreću.